Moje misli

Fedora Core Linux powered by TeeJay :-)*****

Bio je radni dan kao i svaki drugi, još k tome i sunčan, prava uživancija za one koji su imali slobodan dan pa su si dali truda i koji su taj dan iskoristili za uživanje, baš u tom lijepom vremenu, npr. negdje u prirodi.

Junaku ove priče taj je dan bio poseban samo po tome što je za vrijeme pauze planirao otići u lokalni ured ministarstva obrane, odazvati se na njihov poziv, obaviti sve što treba za vrijeme baš te pauze, te se vratiti na posao.

Uvijek je u centru tog malog prigorskog sela imao omiljeno mjesto za parkiranje svog Yugića, pa je tako i taj put nagonski krenuo baš prema tom mjestu, ne bi li tamo ostavio svog dragog ljubimca. Nažalost, taj su dan njemu za inat baš svi morali nešto obavljati u centru tog malog sela, pa je tako i njegovo mjesto u Karlovačkoj ulici bilo zauzeto. Napravio je krug te se uspio parkirati iza zgrade bivšeg narodnog sveučilišta i kina, na parkiralištu starog dijela lokalnog doma zdravlja. Klasika za pravog elektroničara je da u svom motornom ljubimcu ima ugrađen alarmni uređaj za osiguranje od krađe, pa makar se tu u ovom slučaju radilo i o Yugiću. Taj je Yugo vjerojatno bio jedan od rijetkih koji je bio opremljen s takvom vrstom suvremene elektronike. Naravno da je po izlasku iz vozila ponosno zaključao vrata i pritisnuo tipku daljinskog upravljača, uživajući pri tom u audiovizualnim efektima uključenja sigurnosnog sustava.

Do ulaza u zgradu ureda obrane djelilo ga je manje od stotinu metara zračne linije, a do tamo je mogao doći na dva načina... tako da zaobiđe narodno sveučilište sa lijeve ili sa desne strane. Izabrao je lijevu jer se tim dijelom kreće više ljudi i veća je mogućnost da eventualno sretne neku više ili manje poznatu, ali dragu osobu. I naravno, kao da je znao...

Kroz izlog knjižnice i čitaonice jasno je uočio dva vrlo poznata lika, kako se penju po ljestvama i razvlače nekakve žice. Da, to su bili njegovi radni kolege iz bivše firme koju je napustio iz raznoraznih razloga oko godinu dana ranije. Pa onda kakav bi to bio drag susret kad ih ne bi išao pozdraviti osobno, rukovati se s njima, te ih pozvati na kavu!

Kažu prigorci, teško žabu u vodu natjerat', pa tako nije trebalo puno nagovaranja da se složna ekipa zaputi prema najbližem prikladnom mjestu gdje se može isprati grlo, popularnoj rupi. Za vrijeme pravih muških razgovora, palo je nekoliko gemišta i piva, kako tko, pa onda ipak zbog obveza, društo se moralo ponovo rukovati i krenuti svatko svojim putem.

Kako se opisani susret dogodio neplanski, a junak ove priče je taj, kao i svaki drugi dan, ujutro, isprao grlo sa bar dvije čašice loze. Jedna za jednu, druga za drugu nogu, a ona eventualna treća koje se zapravo točno i ne sjeća, valjda je bila za onu treću, samo mušku nogu! A da tu ne bi bio kraj, to je jutro tehnički direktor firme pokazao dobru volju, te u ime svog rođendana donio bocu pelinkovca da počasti ekipu svojih suradnika i djelatnika.

Pa kad se sve zbroji, glavni je junak nakon onih nekoliko gemišta u rupi, već lagano lelujao i teturao prema uredu obrane. Kako je tamo ipak uspio na brzinu riješiti to što je trebao, zaputio se prema svom parkirnom mjestu, ne bi li se ipak što prije vratio na posao, a možda se i ona litra pelinkovca nije baš do kraja ispraznila. Možda su ipak radni kolege ostavili bar nešto malo za svog kolegu koji ih je zbog neodgodivih obveza morao na kraće vrijeme napustiti.

Teški šok i razočarenje zadesili su glavnog junaka kad je shvatio da na parkiralištu nema njegovog ljubimca, njegove bijele strijele sa pet brzina, njegovog Yugića 55... kojeg je (jasno se sjeća) ostavio baš tu gdje i inače, zlu ne trebalo, sa uključenim alarmnim uređajem. I što sad? Pa to jednostavno nije moguće! Kroz misli mu je velikom brzinom prošao njegov pokušaj kojeg je jednom probao izvesti... provaliti i pokrenuti vlastiti Yugo sa uključenim alarmnim uređajem. Naravno bez uspjeha, jer tehnika je ipak tehnika. A i sam junak nije taj alarmni sustav radio nekom drugom, nego isključivo sebi.

Stao je trenutak i razmislio o mogućnostima. Ne, to ipak nije moguće! Nije moguće da je netko ukrao njegov Yugo. Kome k'vragu još treba Yugo i kakva je tu zarada onima koji takve aute kradu... žalosno, jel'da! Mora bit da ga je parkirao negdje drugdje a ne baš tu gdje ga inače parkira. Napravio je krug oko tog parkirališta, pa drugi krug... a od Yugića ni traga ni glasa. Čak je probao i sa daljinskim, držeći ga uzdignute ruke visoko u zraku. Mahnito je stiskao magičnu tipku, ne bi li mu se negdje njegov Yugić odazvao poznatim zvukom deaktiviranja alarma. Nažalost, nije se čulo ništa osim uobičajene seoske buke.

Ajde sad da se ipak ne diže panika, krenuo je razmišljati racionalno koliko je to mogao, otišao je do telefonske govornice, nazvao firmu, te objasnio što mu se dogodilo i da će kasniti ili čak uopće ne doći, jer će morati ići na policiju prijaviti krađu vozila. Već kad je bio na telefonu, sjetio se da je njegova žena Jelka taj dan bila kod kuće, pa je nazvao i nju, nadajući se da će joj uspjeti što mirnije reći što mu se u centru sela dogodilo.

Jelka ga je saslušala pažljivo i pitala ga što kani učiniti. Pa kad joj je rekao da će ići na policiju, rekla mu je neka je sačeka, da bi i ona došla u centar sela pa da se nađu i idu zajedno. Tako je i bilo. Nije prošlo petnaestak minuta što je glavni junak u nekom svom svijetu razmišljao o novonastaloj situaciji, taman je za inat počeo snažno štucati kad je došao lokalni autobus iz kojeg je elegantno kao i uvijek, izašla njegova Jelka. Zagrljaj i suze u očima dogodile su se spontano...

Opet si pio...

Svjetlost se neka tad pojavila niotkuda, a suze se pretvorile u radost. Sjetio se kojim je putem išao, kuda je prošao i odakle je došao, pa tako i gdje je parkirao svog bijelog ljubimca... i koliko mu znači taj zagrljaj i suze njegove Jelke!

Zajedno su ruku pod ruku otišli pedesetak metara dalje gdje je Yugić vjerno čekao svog gazdu. Dalje je vozila Jelka. Glavnog je junaka odbacila do posla, gdje je on uz glasno komentiranje svojih radnih kolega, u nekom ukočenom polusvjesnom stanju, usporenih pokreta okretao kacavidu i nekako uspio dočekati kraj radnog vremena. Kući je išao autobusom, sam sa svojim mislima o svemu, pa i o tom što mu se taj dan dogodilo. Nije mislima lutao uzalud. Odlučio je da se više nikad neće napiti!

Nedugo zatim počela je jedna sasvim druga priča...

TeeJay, Saturday afternoon, Oct. 1st, 2005